Ovo je najčešće pitanje potrošača koji znaju da je med jedina hrana koja na naše stolove dolazi u neprerađenom obliku, bez konzervanasa i aditiva, onakva kakvu su je pčele sakupile iz prirode. Ali kako laik može znati da je med zaista od pčela, a ne falsifikat?
Potrošači se često pitaju kako da budu sigurni koji je med, kao osnovni pčelinji proizvod, pravi. Odgovor je, nažalost, da pravog odgovora jednostavno nema, piše dalje dr Rodoljub Živadinović, predsjednik SPOS-a.
Na početku treba naglasiti jednu zakonsku odredbu i jezičku grešku, kojom se često koristimo. Dakle, po zakonu, medom se može zvati samo ono što je pčela napravila. Ako se istom dodaju šećeri, dobijeni proizvod nikako ne smije u svom imenu sadržati riječ med. Jednostavni falsifikati se relativno lako mogu prepoznati. Prije svega, nemaju tipičnu aromu meda. Takvom su dodate vještačke boje, ali one nemaju sposobnost da daju medu prirodnu mutnoću. Što je prirodno tamniji, falsifikatori dodaju više vještačke boje, koja samo potamni sastav, ali on ostaje kristalno providan, te bukvalno možete prepoznati sagovornika gledajući ga kroz teglu, dok kod prirodnog to nije moguće jer on ima prirodnu mutnoću.
Bh. pčelar razbio mitove o pčelinjim proizvodima: Med nije najbolji!
Falsifikati napravljeni od čistog šećera, imaju neobično nisku cijenu, koja je nerijetko niža od otkupne po kojoj pakeri kupuju med od pčelara. Takvi falsifikati obično zbog procesa proizvodnje imaju jako povišen nivo HMF-a, te da bi ga smanjili, falsifikatori u taj lažni dodaju čak i živu sodu, koja je jako opasna.
Savršeniji falsifikati čak prolaze i sofisticiranije analize, ali ne sve. Međutim, njih je na prvi pogled mnogo teže prepoznati, i čak su i dugogodišnji pčelari često nemoćni.
Jedini način koji je skoro uvijek pouzdan, jeste da kupite kristalisani med, ali da je homogeno kristalisan od dna do vrha tegle. Pored zidova tegle ili na površini može imati tanke bjeličaste slojeve iskristalisane glukoze iz meda, i to je jedino remećenje homogenosti koje je dozvoljeno.
Zašto bi EU do 2030. mogla izgubiti pet miliona pčelinjih zajednica?
U sjevernim zemljama kao što su Norveška, Švedska, Finska, Rusija i druge, potrošači skeptično gledaju na tečne medove, pošto su navikli na kristalisani, jer su tamo generalno niže temperature, a one promovišu mnogo bržu kristalizaciju meda nego u našim južnijim krajevima.
Sve drugo takođe može biti pravi med, ali se jednostavno mora potvrditi laboratorijskom analizom. Radi se o više metoda koje se primjenjuju, prije svega po pitanju izotopa, čime se utvrđuje porijeklo šećera u medu, odnosno od kojih biljaka je šećer u medu. Tako, ako se u takvom pronađe šećer od šećerne repe, trske, riže, kukuruza i slično, onda to znači da pomenuti nije prirodan, već da su mu dodati strani šećeri. Takav se ne smije nazivati medom, već se mora povući sa tržišta i uništiti.
Tagovi
Autorica
